Prije 127 godina kovčeg je pao "s neba": Znanstvenici tek sada otkrili što se zapravo dogodilo

Kad se kovčeg izrađen od šupljeg debla hrasta i iznimno očuvan srušio s litice u blizini Baltičkog mora u blizini sela Bagicz u Poljskoj 1899. godine, to je bilo posljednje što je itko očekivao. U njemu su se nalazile kosti mlade žene iz drevne kulture Wielbark za koju se u to vrijeme smatralo da je bila članica društvene elite. Pokopana je s brončanom fibulom, ogrlicom od staklenih i jantarnih perli, brošem i brončanim narukvicama. Ležala je na kravljoj koži, a pred nogama joj je bila drvena stolica, piše Nova.rs.

Na kraju su i ona i njezin lijes pronašli novo počivalište u muzeju i bili su gotovo zaboravljeni sve do 1980-ih godina, kad su arheolozi ponovno otkrili djelomični kostur s njezinim lijesom i grobnim prilozima. Još novija istraživanja otkrila su da, iako se čini da je grob namjerno odvojen od drugih grobova, malo je vjerojatno da je pokojnica bila princeza ili aristokratkinja jer je njezin grob bio previše sličan drugima iz rimskog željeznog doba u Poljskoj. Činilo se da je pokopana sama samo zato što je njezin lijes bio otkriven erozijom obale.

Ipak, jedna misterija je ostala neriješena. Unatoč tome što su grobni prilozi datirani u prvu polovicu 2. stoljeća nove ere, analiza ženinog zuba pokazala je da je stariji više od stotinu godina. Arheologinja Marta Chmiel-Chrzanowska,koja je prethodno proučavala ostatke, bila je odlučna pronaći odgovor na ovu zagonetku neusklađenih datuma i mislila je da bi se odgovor mogao kriti u samom drvetu od kojeg je napravljen kovčeg.

Dendrokronološko datiranje bilo bi previše invazivno za provođenje starijim metodama, zbog čega su istraživanja drvenih artefakata iz rimskog željeznog doba u regiji bila ograničena, ali suvremene tehnike omogućile su datiranje drva iz puno manjih uzoraka. Chmiel-Chrzanowska je konačno mogla uzeti uzorak materijala iz lijesa i razriješiti misterij njegove starosti, piše Nova.rs.

"Kako bi se utvrdilo je li ova razlika posljedica efekta rezervoara ili pogrešne klasifikacije nalaza, smatralo se potrebnim provesti dendrokronološke studije", rekla je u studiji nedavno objavljenoj u časopisu Archaeometry. "Međutim, zbog jedinstvene prirode ovog otkrića - jedinog sačuvanog drvenog sarkofaga te vrste iz rimskog željeznog doba - primarna briga bila je rizik od oštećenja", dodala je.

Lijesovi iz Wilebarka često su bili izrađeni od udubljenih debala - nešto što se viđa i u drugim ukopima drevnog slavenskog svijeta, poput onog poznate skitske "ledene djevice". Nažalost, mnoge velbarske grobnice vremenom su propale, pa su iza sebe ostavile samo tamne tragove u zemlji. Zbog toga je ovaj kovčeg tako rijetko otkriće.

Još neobičnije je koliko je dobro očuvan. Znanstvenici veruju da je to omogućilo okruženje bez kisika, koje spriječava razgradnju organskih materijala. Takvi uvjeti nastali su vjerovatno zbog porasta razine vode koji je potopio dio obale. Analizom uzorka drveta koji je sadržao i mlade slojeve stabla, kao i mjerenjem širine i ukupnog broja godova, istraživači su utvrdili da je drvo posječeno negdje između 112. i 128. godine nove ere.

Međutim, pitanje zašto je radiokarbonsko datiranje zuba pokazalo da je žena umrla cijelo stoljeće ranije i dalje je ostalo neoogovoreno.

Jedna teorija temelji se na činjenici da sadržaj dušika, kisika i stroncija u njenim zubima i caklini sugerira prehranu bogatu životinjskim proteinima. Ako je barem dio tog proteina dolazio iz ribe, morski ugljik, koji sadrži niže razine izotopa ugljika-14, mogao je umjetno promijeniti njenu percipiranu dob. Druga teorija je da je žena mogla jesti hranu koja nije bila lokalna, i dok proučavani kutnjak odražava prehranu lokalnu za bazen Baltičkog mora gdje je živjela, uvozna hrana također je mogla imati učinak starenja, piše Nova.rs.

"Ovo otkriće ključno je za poboljšanje budućih interpretacija datiranja radiokarbonom, posebno u regijama s visokom tvrdoćom vode", rekla je Chmiel-Chrzanowska. "Analize stroncija i stabilnih izotopa sugeriraju da žena možda nije bila lokalna stanovnica, što postavlja pitanja o mobilnosti i kulturnim razmjenama u rimskom željeznom dobu", zaključila je.